23. 03. 2017.
U tom letnjem metežu Knez Mihailove
ulice, pre par godina, čula se violina.
Ali poseban zvuk violine. Kvalitetan. Svirao je muškarac, licem okrenut česmi, a leđima zgradi, koja
će još zadugo da se zove, bar u mojim mislima,
Američki Kultirni Centar. To je mesto decenijama bilo pod specijalnim
nadzorom i uvek sam se nalogodno osećao kada tuda prolazim. Naravno, mesto pod
prismotrom raznih službi, ali i mesto gde su nekada jedino mogle da se iznajme knjige,
a i ploče muzike, koja je tadašnjim mladim ljudima bila, na svim drugim mestima, potpuno nedostupna.
U rukama tog čoveka, u košulji sa kratkim
rukavima, često mu je kasnije kožni prsluk bio obavezni deo garderobe, violina
je više nego dobro zvučala. Srećom, imao sam osobu pored sebe, koja o beogradskoj
muzičkoj sceni zna mnogo više i od mene i
od drugih.
“To je Nikola!” Rekla je.
Da ostanemo samo na imenu, bar što se
tiče ovog pisanja.
Jednostavno, za prolaznike, čovek nije pobuđivao veću pažnju i znatiželju
od drugih koji sviraju u toj naprometnijoj beogradskoj ulici. Naravno onih 5,
6 adolescenata koji brejkdensiraju sa stilom od pre četvrt veka, a na čiju igru
bi svaki crnčić duplo mlađi, pukao od smeha, okupe i do stotinu posmatrača.
Moja humoristička malenkost tvrdi kako u bilo kom gradu “Stradije,” koja se
trenutno zove Srbija, najobičnije čukanje automobila i policijski uviđaj, ima
više posmatrača, nego što besplatni koncert filharmonije, par desetina metara odatle, privuče posetilaca. Nešto slično tome se i ovde svakodnevno događa.
Stvarno je teško tom ulicom, kada je lepo vreme, da se hoda. Zato je uvek bolje
da se sedne u neku baštu i uz hladno pivo posmatraju neženstvene devojke (druge se teško
uočavaju), koje ne znaju šta je lepa suknja, ne shvataju koliko su noge
izazovnije ako se pokažu, i da su farmerke, bez obzira na model, nežestvene, ali
šta bi pa radio svaki kritičar primitivizma i neukusa,
ako bi sve bilo i lepo i erotsko i…
A Nikola je svirao svoju muziku.
Možda će samo neki dobar poznavalac
muzičkih prilika da uputi većinu prolaznika kako je
to muzičar iz "rupe”… Jer “rupa” je ono magično
središte pred operskom scenom, iz koga dolazi muzika, a bez koje opera ne bi
postojala.
Još manje njih zna kako je, osim
kvaliteta koji taj čovek pokazuje na
ulici, istovremeno i neko ko može da
svira na svakom znamenitom mestu, da je muziku godinam učio, .. da je…, da je……
Nemam pravo da iznosim lične podatke,… a
koga pa i zanima gde je neko učio i kod koga. Umetnost je ono jednostavno:
Pokloni se i počni…
Taj čovek svira za svoju dušu. Unosi se
ceo u ono što radi. I veoma čudno izgleda violina u njegovim rukama. Naprosto je
mala. Pomisli čovek kako su te ruke suviše velike i grube za gudalo i tanak
vrat instrumenta, ali zvuk pokazuje nešto sasvim drugo.
I kao što rekoh, pojavio se pored Zgrade
bivšeg Američkog Kulturnog Centra, odakle su Amerikanci otišli, a možda su i pobegli.
Sigurno ne znate kakvi su tu nekada dolazili mangupi? Pozajmljivali bi ploče
Sačma i Bitlsa, a u omote bi, pri
vraćanju, trpali Nedeljka Bilkića, jer je imao najeftinije LP-eve na tržištu
narodnjaka. Podrazumeva se, nalepili bi i okrugle nalepnice, u sredini ploče.
Nikola se već sledeće godine preselio
preko puta “Prosvete.” Ili preko puta nekadašnje knjižare “Geca Kon”. Naravno i dalje svira. Često vidim grupice stranaca kako stoje,
razgovaraju i u čudu, fotografišu. Očigledno se ljudi razumeju u klasičnu muziku.
Nešto im nije jasno, ili misle kako su Srbi izuzetno talentovani, pa na ulici
zarađuju novac i oni koji vrhunski sviraju.
Diljem sveta su bezbroj puta vrhunski
muzičari dan dva pre solističkog koncerta, odlučivali da stanu na ulicu, ili u podzemni prolaz za metro i ispitaju
odnos sebe i okoline, mereći muzikom proporcije grada u kome nastupaju.
Za nas je to i dalje naučna fantastika,
jer, koliko su naši umetnici lošiji od onih svetskih, toliko su umišljeniji i
prepotentniji. Zato za njih sa jedne strane, takoreći, niko ne zna, a sa druge,
nisu svesni činjenice i estetskog pitanja: Čemu lepota ako nikome nije
pokazana.
Srešćete, siguran sam, ovog leta, tog Gospodina preko puta
“Prosvete” (ipak se u Beogradu orijetišem po knjižarama, galerijama, kafanama),
oslušnite i prepoznaćete onu “pravu” muziku Verdija, Pučinija, Baha, Mocarta… onu koja
prati dame u krinolinama, gospodu u smokinzima, redengotima,…
Taj gospodin ne svira za novac. Pogledajte, dok je zanet muziciranjem, ne baca pogled prema kutiji ispred sebe, kao što rade ulični svirači, pa bar sam ih se u životu naslušao i nagledao, jer sam imao sreće da pređem par okeana. Kada je sa violinom u kompoziciji, on je van vremena i van prostora.
"To je Nikola!" Kaže žena koja je uvek pored mene dok se šetamo Knez Mihailovom. "Kada ovako nešto čujem, mogu da plačem!" Izgovara i verujem joj, jer često do duboko u noć sluša sličnu muziku, zaboravljajući na vreme.
Taj gospodin ne svira za novac. Pogledajte, dok je zanet muziciranjem, ne baca pogled prema kutiji ispred sebe, kao što rade ulični svirači, pa bar sam ih se u životu naslušao i nagledao, jer sam imao sreće da pređem par okeana. Kada je sa violinom u kompoziciji, on je van vremena i van prostora.
"To je Nikola!" Kaže žena koja je uvek pored mene dok se šetamo Knez Mihailovom. "Kada ovako nešto čujem, mogu da plačem!" Izgovara i verujem joj, jer često do duboko u noć sluša sličnu muziku, zaboravljajući na vreme.
A priča vezana za Nikolu je mnogo zanimljivija od ove,
ovde napisane. Mislim na priču o tom muzičaru. Ali to je vise za knjigu, nego za
internet.
Zastanite, tren, dva, pored tog čoveka.
Čućete kako violina treba da zvuči. Čućete ono što su zamišljali slavni
kompozitori. Čak i sa par tonova bićete oplemenjeni i sve će drugačije da vam
izgleda.
David Naum
Od istog autora su i tekstovi:
David Naum
Od istog autora su i tekstovi:
Nema komentara:
Objavi komentar
Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.