Sinoć se zatvorio BEMUS, večeras se
otvorio BUNT.
Ponoć između 02. i 03. 11. 2016.
Doživljaju koji se odmah ne zabeleži,
vreme dodaje i oduzima reči,
čini ga lepšim,
ali zato postaje manje iskren.
Ipak da podsetim BUNT je: Beogradska
Nova Umetnička Teritorija.
Ljubiša Jovanović je večeras osvojio
Kraljevsku balsku salu (neki to zovu Sala Skuptine grada), kao što rekoh
osvojio je prvo kao selektor i umetnički rukovodilac, drugo kao dirigent i
treće, ono po čemu je ne samo poznat, već i cenjen, kao izvođač.
Ovo je konvencionalni uvod. Prelazim na
svoje doživljaje.
U roku od sedam dana drugi put se
suočavam, sa Nemanjom Belajem. Ovog puta kao koncertmajstorom. I to mu mnogo
bolje ide nego solistički nastup. Uspevao je da održi na okupu violine i viole,
dok su se čela zanemoćalo trzala. Kontrabas u pozadini sam nazirao, ali nisam
čuo.
Desile su se tri lepe stvari u večeri,
rekao bih, kamerne muzike, primerene otmenosti prostora u kome se
izvodila. Zvuk horne Nikole Ćirića je ispunio salu pozivom na lov
po prostranim travnatim proplancima, oivičenih šumom u
daljini. Tako je dobro u ovoj jesenjoj noći zvučala horna. Zato i asocijacija
na lov, rzanje konja, lavež pasa u daljini i gospođe na konjima, dok im brokatne haljine lepršaju. Hvala
Ćiriću!
Desio se i jedan Zoran Hristić u
najboljem i premijernom izdanju. „Dnevnik snova za flautu i kamerni gudački
orkestar“ Obično kompozitore i nazive kompozicija ne navodim, to je ipak samo
novinarsko pravilo.
Dnevnik snova me je odveo u prostore ni
sela, ni pustahije. Sve je to najsličnije slikama iz filma „Petrijin venac“.
Sve je tu u bojama prirode, ali ostavlja utisak crno – belih slika.. (čiji sam
poseban ljubitelj) Bude li se snimala neka nova Petrija, eto idealne muzike za
film, a što bi garantovalo da kompozicija postane klasični HIT. Moj naklon
autoru.
I onda se pojavilo čudo. Ipak se sve to
dešavalo u Dvoru (bivšem), a kakav je pa dvor ako u njemu nema bauka, aveti i
vampira... Pogotovo što su njime 50 godina gospodarili oni koji ga nisu ni
okadili tamjanom.
Desilo se čudo u skladu sa 21.
vekom. Pojavilo se vanzemaljsko biće .
„Dominik Wagner, kontrabas (Austrija)“ to je pisalo u programu, a moglo je da
piše i vanzemaljac i ukrotitelj kontrabasa i .... Taj kada svira pod prozorom
devojke koja mu se dopada, ona misli da se čuje mandolina.
Dominik se igra kontrabasom kao neki
spretni dečkić sa „rubikovom kockom“... Hop, hop, hop...
Ja kažem dečko, a moja lepša i
informisanija polovina mi dobacuje kako ima samo 19 godina. Za pet godina neću
smeti da ga slušam, jer ako me ne budu vodili, neću moći da pogodim vrata i
izađem nakon koncerta.
Dobio je ono najdragocenije za
umetnika: Zasluženi aplauz, na koji je odgovorio sa dva bisa.
Beograd treba da se zahvali Ljubiši
Jovanoviću što nas je upoznao sa Dominikom Wagnerom.
Neko će ovde posumnjati da pišem pod
uticajem alkohola, ili da sam promenio opori stil u neku slatkorečivost koja se
u ovoj državi i ceni i plaća.
Polako, još nije kraj.
Po programu BUNTA, biće tu svega i
svačega. Neće biti gusli, kao na BEMUSU, jer za tim je Beograd (po selektoru)
očigledno čeznuo. Da li se neko u proceni, ili pri slušanju zeznuo, ne znam. Na
BUNTu će biti savremenih projekata, od kamernih opera, do „Poezije noći“. Kako
stvari stoje, na početku BUNTA, javite mi da li je neka kladionica postavila
kvotu za tipovanje kada će BUNT da prestigne po svemu BEMUS, ja ću novac da
stavim na treću godinu. Jer BUNT osvaja teritoriju. U startu kažem, Kvalitetom.
Uostalom, narodna izreka: Koliko para,
toliko muzike.... Kod ovih sadašnjih, to ne važi. (Valjda znate na šta mislim)
I za kraj dve konstatacije.
„Perpetum mobile“ Koste Babića (sam
naslov govori sve) nije ličio na nešto što se kreće samo od sebe, već na
usporeni hod natovarenog brdskog konjića. Studentski orkestar je pokazivao
maksimum snage samo kada bi sa njima svirao, ili dirigovao Jovanović. To
pokazuje kako treba još da uče. Međutim to ne umanjuje kompletan doživljaj.
I još nešto!
Na početku se pojavila jedna
dvadesetogodišnja devojka, i veoma tihim glasom i loše dikcije, pozdravila
prisutne, zahvalila se kompozitorima, gostima, izvođačima i publici. I onda je
odlučila, da kao fagotistkinja koja je počela da piše, pročita jedno svoje
razmišljanje.
Ja bih to nazvao besedom, jer u
svečanim prilikama, kada muze govore, u salama čiji su zidovi osetili vibracije vrhunskih pevača i izvrsnih
muzičara, čovek koji se odluči na govor,
mora da odži besedu. Šta je ono bilo neću reći, jer ja sam od onih humorista
koji se prvenstveno šale na svoj račun, što im daje pravo da drugima ne ostanu
dužni.
Devojko, u sobi u kojoj ovo pišem, na
dohvat ruke mi je polukoncertni klavir, a na dva koraka kofer sa violončelom.
Uredno brišem prašinu i sa jednog, i sa drugog instrumenta... Volim sjaj. Ne
pada mi na pamet da sednem za klavir, ili uzmem gudalo u ruke. Srećni su ljudi
koji znaju da li im pristaje gudalo, ili pero. A tastaturom i onako danas svako
ume da rukuje, što ne znači da su svi za pisanje i još pisanje koje ne može,
kao ovo moje, da se klikom skloni ispred očiju čitaoca.
Uz sve navedene manjkavosti, pamtiće se
i Hristić i Wagner..
Bilo je ovo veče koje će ostati u lepom
sećanju.
Od istog autora su i tekstovi:
Od istog autora su i tekstovi:
Nema komentara:
Objavi komentar
Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.