Kolarčeva Zadužbina,
06. 12, 2016.
Još
jedan susret sa studentima i onima sa kojima radi Profesor Nikola Kitanovski.
Loši
pisci bi ovde rekli: Osveženje... ali,
obzirom da je spoljna temperatura oko nule, konstatacija mora da glasi:
Glasovi tih mladih ljudi grejali su prisutne u Sali
Uspeli
su sa svojim profesorom da naprave jedno prijatno veče. Priznajem ono što je svima vidljivo, po prirodi sam subjektivan i nikome ne polažem račune za ono što mislim i pišem, jer sam
odavno, ne samo u pisanju, počeo da
plaćam cenu onoga što se zove Sloboda.
Ne
želim nikog od tih mladih ljudi da izdvajam, jer pred njima su muzički putevi i
stranputice. Neka ih ne zavaraju večerašnji aplauzi. To su bili prijatelji,
rođaci, oni koji vole mladost i cene njihovog profesora. Scena je uvek klizava,
a publika nemilosrdna. Večeras su dobili dobar vetar u leđa, koliko
podsticajno, toliko i opasno.
Publika
sedi. 20 časova, a nikog na sceni. Prolazi minut, dva tri. Kad u 20,05 na vrata
pozornice grunuše ljudi, kao da izlaze iz autobusa.
Priznajem
i sada pamtim te vojne, sivomaslinaste,
autobuse koji su Beogradom razvozili vojna lica, dok smo mi, obični građani,
ponekad i čitav sak čekali da se ukačimo na neko prevozno sredstvo. Oni su svi
sedeli u toplim autobusima, a mi, manje privilegovani, u zajedničkoj državi,
smo bili posmatrani tupim pogledima onih koji će već da budu kod kuće, kada se
mi domognemo neke šipke u busu.
Kao
što rekoh, grunuše muzičari, dohvatiše se instrumenata i počeše.
Koliko
znam muzičari koji drže do kvaliteta izvođenja često i desetinama minuta
probaju na sceni instrumente, štimuju, prilagođavajući, pogotovo drvene
instrumente temperaturi i vlazi prostora u kome se nastupa.
Ipak
naša vojska je uvek spremna, tako sam učen i naučen. Sad što kasni 5 minuta.
??? Bože moj! Uostalom, staro je pravilo, u prvom naletu se gine najviše. Bolje
je zakasniti na "bojno polje" pet minuta. Veća šansa da se preživi. A i šta je to malo klasične muzika i operskih arija za neke, koji su se kalili i prekalili na koračnicama.
Veče
je započeto sa „Intermezzom“ iz „Kavalerije rustikane“. Još mi je ista muzika u ušima, ali u izvođenju
Operskog orkestra. Ovaj drugi, brojčano manji sastav je nadmašio dvostruko brojniju „vojsku.“ Dvadesetak mladih muzičara je bilo pojačanje uniformisanim "licima" (to je izraz iz vojne dokumentacije i ovde u toj reči nema nikakvog sarkazma). Javno obećavam kako ću, u buduće, mnogo
naklonjeniji da budem prema Operskom Orkestru. Večeras je dirigent Vesna Šouc baletskim pokretima ruku vodila orkestar
„Stanislav Binički,“ ali očigledno ne primećuje kako duvačka sekcija, na
momente, iskače jačinom, takvim intenzitetom, kao da sviraju juriš za čitavu
armiju pešadije, ili da žele da se pokažu pred ruskim predsednikom, koji
obilazi počasnu gardu na novobeogradskoj vetrometini. Čak su, gromoglasnost
Nikole Kitanovskog potirali. Valjalo bi da presluša snimak i sama donese zaključak,
ili neka nastavi da diriguje vojnim orkestrom, ali ne na koncertima klasične
muzike.
Po
meni, večerašnji redosled pevača, učinio je da linije pažnje od strane publike
i kvaliteta izvedenih pesama, nisu sve vreme išle uzlazno Naravno da se pad
uvek oseti nakon izvođenja zahtevnog dela
koje je ispunjeno komikom, pa se takve stvari, ili ostavljaju za kraj,
ili za kraj prvog dela programa.
U
Sali je publiku dočekalo iznenađenje. (Vidi se na fotografiji) U prostoru koji
me svojom hladnoćom apsolutno ne privlači, jer tvrdim da iz groba ustanu Moša
Pijade i Ivan Ribar pomislili bi da je u
toku neki 73. AVNOJ. (Za neupućene III Zasedanje AVNOJA je bilo u Kolarčevoj
Zadužbini.)
Kao
što se vidi, pet ovakvih ikebana od kala, ostalo je od koncerta Zagrebačkih
solista, a možda i od predhodnog događaja. (to drugo već ne mogu da tvrdim)
Malo, veoma malo, toliko malo treba da se taj hladan prostor oplemeni i učini
prijatnijim, ali... Čak i ovako uvele
kale, otromboljene, iskopnile, polomljene, ... bile su osveženje.
Zašto
bih predlagao ljudima iz Zadužbine kako da bez uloženog dinara oplemene i
ulepšaju prostor. Moju dobronamernu kritiku su pre dve godine izbrisali sa
svoje Facebook stranice prepune samohvalospeva. Od koncerta koji su hteli da
protnu (najblaža reč, a u mom arsenalu ima bar 50 jačih) publici, nije bilo
ništa, a najveći im je domet bio što su za moju dobronamernost upotrebili dugme
Dilete. (to je opcija onih koji nemaju kontrargument)
Kakve
kale, takvi i ljudi koji odlučuju i vuku poteze u Zadužbini. (vidi se na
fotografiji) Similis simili gaudet! Kažu stari Latini: Sličan se sličnom raduje!
I
da završim sa lepim, jer zbog želje i potrebe za onim lepim i uzvišenim i namere da to podržom, sve ovo i pišem. Čuli smo i Nikolu Kitanovskog. Voleo bih da se javno
oglasi neko sa tvrdnjom da trenutno postoji bolji tenor u Beogradu. Publika,
bar ona koja sme popu da kaže da je pop i bobu da je bob, čekaće narednih 5
godina da čuje Kitanovskog sa operske scene. U junu je slavio (nije bitno koju)
godišnjicu operskog rada. Niko ga, očigledno nije zamolio da peva do sledeće godine.
Jeste li primetili, upotrebio sam reč „zamolio“ (namerno)... Jer neke koji
vrede, Uprava Opere treba da zamoli da
gostuju, druge treba da prebaci u niži rang, neke da isključi iz svojih
redova,..... svakako i talentovane da
zaposli. Jer tek tada ćemo imati maksimum onoga što se zove Beogradska Operska
Scena.
Hvala
učesnicima večerašnjeg događaja na trudu. Hvala i vama što ste ovo pročitali do
kraja i ako se ne slažete samnom ostavite vaš komentar. Ne pripadam onima koji
brišu svoje neistomišljenike.
Ukoliko
ste primetili kako "padam" u digresije, znajte, namerne su. Ovo nije kritika,
niti naručeni članak. Prisustvujem nekim događanjima kako bih nahranio svoju
maštu, a ako se desi da iz mene izađe neko davnašnje sećanje, to je samo
potvrda kako je neki događaj bio
inspirativan.
David Naum
O istoj temi, ali iz drugog ugla,
David Naum
O istoj temi, ali iz drugog ugla,
Laura i muzika;
.
Administrator je uklonio komentar.
OdgovoriIzbriši